Piše: Davor Gjenero
Hrvatska je neobična članica Europske unije. Kad je pristupala Uniji, nadala se da će dvije godine nakon pristupanja (a te su dvije godine istekle ljetos) započeti proces njena pristupanja Schengenskoj zoni, dakle, stanju u kome je granica prema ostalim članicama Unije, u hrvatskom slučaju - Mađarskoj i Sloveniji, tek "administrativna" i za građane nevidljiva.
Schengenski proces ukidanja unutarnjih razgraničenja, koja se mogu obnoviti samo u izuzetnim situacijama, popraćen je utvrđivanjem "vanjske" granice Unije. Hrvatska je od EU-a dobila sredstva za pojačanu kontrolu granica prema Bosni i Hercegovini i Srbiji i, čim je to mogla, predala je molbu za prijem u Schengenski ugovor. Međutim, praktički odmah nakon predaje te molbe, započela je izbjeglička kriza, u kojoj se hrvatske javne vlasti jednostavno nisu snašle.
Mađarska je najprije sagradila zid na svojoj vanjskoj granici, prema Srbiji, a nakon toga su sredinom septembra ove godine izbjeglice i migranti počeli ulaziti u Hrvatsku. Sustav zbrinjavanja migranata raspao se u prvom danu i Hrvatska je proglasila kako neće poštivati schengenska pravila i dublinske procedure kojima se regulira odnos prema osobama koje traže azilnu zaštitu.
Granica s Mađarskom
Činjenica da je Hrvatska počela okupljati migrante na svojim granicama sa Srbijom, koji su granicu prelazili nenadzirano, i organizirano ih prevoziti na granicu s Mađarskom dovela je do toga da je prvi zid nastao na hrvatskoj granici - onaj prema Mađarskoj.
Granica Hrvatske i Mađarske "stara" je granica, a preko nje nema mnogo migracije. Niti je promet između dviju država velik, znatan dio granice je na rijekama, pretežno Dravi, pa Mađarska nije imala mnogo posla pri "ograđivanju". Nema dvovlasništva nad zemljom, nema seljaka koji žive u jednoj državi, a neke dijelove zemlje obrađuju u drugoj.
Za razliku od Hrvatske, Slovenija se pripremila za ovu epizodu međusobnog sukoba. U nj je ušla s punom političkom potporom Austrije, a vrijeme će pokazati koje sve europske države, osim Austrije, podupiru Sloveniju.
Ta granica je bila "pod žicom" relativno nedavno, sve do kraja osamdesetih, i u Hrvatskoj se ništa bitno nije promijenilo time što je sada ta žica "vraćena". Isto tako, radi se o precizno definiranoj granici, bez spornih točaka, pa povlačenje žice nije moglo uzrokovati teritorijalne sporove.
Kad se greška dogodila, nakon upućene protestne diplomatske note iz Zagreba, mađarske vojne snage ispravile su je i vratile žicu na mađarsku stranu granice.
Šta je sa dvovlasnicima?
Sa Slovenijom je situacija drukčija. Granica Slovenije i Hrvatske do devedesetih je bila samo "administrativna", i to ne samo u vrijeme dviju Jugoslavija, nego i u vrijeme Austrougarske monarhije.
Istina, ta je granica u Dvojnoj monarhiji bila i granica između njena austrijskog dijela i dijela pod mađarskom krunom, ali ta se granica na podanike zapravo nije odnosila. Život s obje strane granice povezivao je ljude, stvarani su obiteljski odnosi i dvovlasništva, a podjednako građana Hrvatske ima posjede koje obrađuje u Sloveniji, kao i građana Slovenije s njivama, vinogradima, voćnjacima... u Hrvatskoj.
To je bio ozbiljan problem kad je Slovenija pristupala u Schengenski ugovor i morala osigurati čvrstu zaštitu svoje granice, tada još vanjske granice EU-a.
Pregovori o novom režimu na granici, o izgradnji rampi s lokotima, čiji će ključevi biti kod dvovlasnika ovlaštenih da prelaze na tim prijelazima, ali obvezanih da nikoga drugog preko njih ne puštaju, trajali su dugo i rezultirali pragmatičnim preciznim dogovorom, a obje države točno znaju koliko njihovih, odnosno građana susjedne države, ima te privilegije i gdje ih mogu ostvarivati.
Postavljanje žice otvara pitanje - što će biti s kretanjem dvovlasnika? Na to, za sada, ne znamo odgovor. Paradoksalno je da granica, koja je sada schengenska ali unutarnja, postaje tvrđom nego što je bila u vrijeme kad je bila vanjska granica EU-a, a da bi i građani Slovenije i Hrvatske sada mogli imati daleko više problema nego što su ih imali u vrijeme dok Hrvatska nije bila u EU.
Političari, naravno, ne brinu brige građana, nego vode političke borbe: problem za njih nije što će se uz granicu teže živjeti, što će žica presijecati prekograničnu suradnju, nego to je li ona postavljena koji metar lijevo ili desno od stvarne državne granice ili od onoga što jedna, odnosno druga država smatraju državnom granicom.
Za razliku od granice s Mađarskom, granica Hrvatske i Slovenije i jest i nije precizno utvrđena.
Hrvatska strana misli da je definirano sve osim šest kilometara granice u Istri, prije izlaska na more kod Kanala svetog Odorika, uz Dragonju, a Slovenija smatra da i nije. Hrvatska inzistira na tome da je granica određena katastarskom podjelom, a Slovenija bi htjela da granica slijedi prirodne prepreke, dakle, rijeke, koje s vremenom mijenjaju tok.
Slovenci spremni
Sadašnji problem nije nastao na Muri, gdje se Slovenija i Hrvatska spore oko na lokalnoj razini relevantnog dijela zemljišta, nego na Sutli, gdje se radi o pomacima od kojih desetak metara. To je bilo dovoljno da se, nakon prijetnji tradicionalno nediplomatičnoga hrvatskog ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića, sada policijski specijalci gledaju oči u oči, uz spremno osobno naoružanje.
Hrvatska diplomacija nije se pripremila za "graničnu krizu", a jedino što radi je da protestnim notama nastoji "pomaknuti"žicu na nesporno slovenski teritorij, a slovenski diplomati prilično olako odgovaraju da tijek žice, koja je tu, navodno, samo privremeno na šest mjeseci, ne prejudicira konačno razgraničenje.
Za razliku od Hrvatske, Slovenija se pripremila za ovu epizodu međusobnog sukoba. U nj je ušla s punom političkom potporom Austrije, a vrijeme će pokazati koje sve europske države, osim Austrije, podupiru Sloveniju.
Hrvatska plaća cijenu avanturističkog ponašanja administracije Zorana Milanovića tijekom izbjegličke krize, bahatost ministra policije i njegove ekipe, površnoga odnosa prema schengenskim i dublinskim procedurama, ali i toga da trenutno nema Vlade s političkim legitimitetom, koja bi se ozbiljno bavila zaštitom "državnih interesa".
Naime, dok slovenski premijer Miro Cerar i šef slovenske diplomacije Karl Erjavec nastoje pridobiti europsku potporu za slovensko zatvaranje unutarnje granice EU-a, hrvatski premijer i njegova ministrica vanjskih poslova, Zoran Milanović i Vesna Pusić, bave se pokušajima nadigravanja domaćih političkih rivala i nadaju se, nakon relativnog izbornog poraza, lukavstvom izigrati druge izborne gubitnike, one iz Hrvatske demokratske zajednice, i nekako formirati parlamentarnu većinu. Pritom, međutim, nemaju mnogo uspjeha, što samo dodatno koncentrira njihovu pozornost na vlastiti interes, a u sjenu gura interes države.
Za razliku od Hrvatske, koja se trudila samo da izbjeglice i migrante što brže transportira kroz svoju zemlju dalje, pa se i hvalila kako nitko nije tako brz kao ona, Slovenija je slijedila europske procedure, dogovarala se s Austrijom o austrijskim kapacitetima prijema izbjeglica, poštovala dogovore između država na balkanskoj ruti i time učvršćivala savezništvo s Austrijom.
Hrvatska je postala članicom Unije, koja je od ostalih dijelova EU čvrsto ograđena, čvršće nego što su ograđene 'nečlanice'.
Kad je postalo jasno da njemačka kancelarka Angela Merkel dramatično mijenja politiku, kad je suspendirala politiku "otvorenih vrata" i stavljanja izvan snage dublinskih procedura, postalo je jasno da Austrija i Slovenija moraju napraviti nešto da se zaštite, kako same ne bi bile suočene s brojem izbjeglica koje ne mogu zbrinuti.
Bahato ponuđena pomoć
Hrvatska se o njihovu problemu uopće nije brinula, nego je, kad je Slovenija tražila pomoć europskih policija da zaštiti svoju granicu od toga da Hrvatska na njoj ne "ostavlja" migrante za čiji prijem nema dogovora, bahato ponudila pomoć 50 svojih policajaca.
Umjesto da uspori prolaz migranata kroz Hrvatsku, hrvatski je ministar unutarnjih poslova Sloveniji ponudio dio humanitarne pomoći dobivene od Emirata, šatore za smještaj izbjeglica. Sve to, naravno, bio je dio Milanovićeve predizborne kampanje, u kojoj se on rugao europskim institucijama i podilazio hrvatskom antieuropskom raspoloženju.
Hrvatska je danas u najdubljoj političkoj krizi u povijesti svog višestranačja. Ne nazire se kako će i kada biti formirana iduća administracija, koja bi imala puni politički legitimitet. Nije jasno kako će ta administracija definirati strategiju "smanjivanja štete"što ju je antieuropejskom retorikom tijekom kampanje stvorio Zoran Milanović i kako će popraviti svoju europsku poziciju.
Postala je članicom Unije, koja je od ostalih dijelova EU-a čvrsto ograđena, čvršće nego što su ograđene "nečlanice". Na to nema političkog odgovora niti u sadašnjoj Vladi, niti u diplomatskoj službi, niti u strankama vladajuće koalicije, ali niti u opoziciji. Zato, međutim, onaj stari obrazac svađe sa susjedima oko međe itekako dobro funkcionira, pišu se note i policajci se mrko međusobno gledaju, uz nabijeno osobno naoružanje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
Granica Slovenije i Hrvatske do devedesetih je bila samo 'administrativna', i to ne samo u vrijeme dviju Jugoslavija.
